Hodočašće Arsenija Njegovana
Hodočašće Arsenija Njegovana | |||
---|---|---|---|
Autor(i) | Borislav Pekić | ||
Država | SFR Jugoslavija | ||
Datum izdanja | 1970. | ||
Kronologija | |||
| |||
|
Hodočašće Arsenija Njegovana je drugi roman književnika Borislava Pekića izdat 1970. Djelo je nagrađeno NIN-ovom nagradom kritike za roman godine. Riječ je o jednom od prvih postmodernih romana srpske književnosti.[1]
Sadržaj
Arsenije Njegovan, glavni junak, je predratni bogati Beograđanin, rentijer i vlasnik mnogobrojnih kuća prema kojima čitavog života gaji veliku strast. Nakon što je dvadeset sedam godina proveo u dobrovoljnoj izolaciji, skrivajući se u kući na Kosančićevom vijencu, Arsenije izlazi iz svoga doma 3. juna 1968. i susreće se sa poslijeratnim, izmjenjenim Beogradom. On i dalje ne shvaća da su mu kuće odavno oduzete i da je njegov najveći strah već ostvaren.
Analiza
Roman ima formu pronađenog rukopisa.
Iz perspektive glavnog junaka predstavljeni su neki od najvažnijih događaja iz srpske historije dvadesetog vijeka: martovske demonstracije u 1941., bombardiranje i okupacija Beograda u Drugom svjetskom ratu, dolazak komunista na vlast, nacionalizacija imovine i studenstki protesti iz 1968. Historija je u „Hodočašću” ironijska struktura koja pokazuje kako se ponovljene sekvence prošlosti u životu istoga junaka pretvaraju u ruganje ideološkim i utopijskim projektima, čija je žrtva Arsenije Njegovan. U takvoj ulozi on postaje protagonista tragi-farse. Otud je i slika njegovog gordog posrtanja u sudaru sa historijom, koju ne razumije i ne prihvaća, u isti mah komična i groteskna.[2] Pojedini likovi iz „Hodočašća Arsenija Njegovana” pojaviće se u Pekićevim kasnijim književnim ostvarenjima, dok će historija čitave loze Njago/Njegovan biti predmet sedmotomnog romana Zlatno runo.[3] Povodom obilježavanja pedesetogodišnjice dodeljivanja NIN-ove nagrade 2004. „Hodočašće Arsenija Njegovana” našlo se na petom mjestu najboljih romana koji su ovijenčani ovom književnom nagradom.
Reference
- ↑ Ilić, Branko (2021). „Homodijegetički roman Borislava Pekića: početak srpske postmoderne”. Узданица 18: 53-68.
- ↑ Petar Pijanović, „Fantastični realizam Borislava Pekića”, pogovor u: Pekić, Borsilav (2004). Hodočašće Arsenija Njegovana. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva. str. 311.
- ↑ Milošević, Nikola (1984). „Borislav Pekić i njegova mitomahija”. Odabrana dela B. Pekića, prva knjiga. Beograd. str. 39.
Bibliografija
- Ilić, Branko (2021). „Homodijegetički roman Borislava Pekića: početak srpske postmoderne”. Узданица 18: 53-68.
- Manić, Željka (2012). Promene u posleratnom Beogradu prema romanima naših pisaca. Filozofski fakultet. Univerzitet u Beogradu.
- Mustedanagić, Lidija (2002). Groteskni brevijar Borislava Pekića: groteskno oblikovanje romana "Hodočašće Arsenija Njegovana", "Kako upokojiti vampira" i "1999". Novi Sad: Stylos.
- Pijanović, Petar (1991). Poetika romana Borislava Pekića. Beograd: Prosveta.
- p
- r
- u
1954. Dobrica Ćosić (Koreni) • 1955. Mirko Božić (Neisplakani) • 1956. Oskar Davičo (Beton i svici) • 1957. Aleksandar Vučo (Mrtve javke) • 1958. Branko Ćopić (Ne tuguj, bronzana stražo) • 1959. • 1960. Radomir Konstantinović (Izlazak) • 1961. Dobrica Ćosić (Deobe) • 1962. Miroslav Krleža (Zastave) • 1963. Oskar Davičo (Gladi) • 1964. Oskar Davičo (Tajne) • 1965. Ranko Marinković (Kiklop) • 1966. Meša Selimović (Derviš i smrt) • 1967. Erih Koš (Mreža) • 1968. Slobodan Novak (Mirisi, zlato i tamjan) • 1969. Bora Ćosić (Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji) • 1970. Borislav Pekić (Hodočašće Arsenija Njegovana) • 1971. Miloš Crnjanski (Roman o Londonu) • 1972. Danilo Kiša (Peščanik) • 1973. Mihailo Lalić (Ratna sreća) • 1974. Jure Franičević-Pločar (Vir) • 1975. Miodrag Bulatović (Ljudi sa četiri prsta) • 1976. Aleksandar Tišma (Upotreba čoveka) • 1977. Petko Vojnić Purčar (Dom sve dalji) • 1978. Mirko Kovač (Vrata od utrobe) • 1979. Pavle Ugrinov (Zadat život) • 1980. Slobodan Selenić (Prijatelji) • 1981. Pavao Pavličić (Večernji akt) • 1982. Antonije Isaković (Tren 2) • 1983. Dragoslav Mihailović (Čizmaši) • 1984. Milorad Pavić (Hazarski rečnik) • 1985. Živojin Pavlović (Zid smrti) • 1986. Vidosav Stevanović (Testament) • 1987. Voja Čolanović (Zebnja na rasklapanje) • 1988. Dubravka Ugrešić (Forsiranje romana reke) • 1989. Vojislav Lubarda (Vaznesenje) • 1990. Miroslav Josić Višnjić (Odbrana i propast Bodroga u sedam burnih godišnjih doba) • 1991. Milisav Savića (Hleb i strah) • 1992. Živojin Pavlović (Lapot)
1993. Radoslav Petković (Sudbina i komentari) • 1994. Vladimir Arsenijević (U potpalublju) • 1995. Svetlana Velmar Janković (Bezdno) • 1996. David Albahari (Mamac) • 1997. Milovan Danojlić (Oslobodioci i izdajnici) • 1998. Danilo Nikolić (Fajront u Grgetegu) • 1999. Maksimilijan Erenrajh (Karakteristika) • 2000. Goran Petrović (Sitničarnica "Kod srećne ruke") • 2001. Zoran Ćirić (Hobo) • 2002. Mladen Markov (Ukop oca) • 2003. Vladan Matijević (Pisac iz daleka) • 2004. Vladimir Tasić (Kiša i hartija) • 2005. Miro Vuksanović (Semolj zemlja)
2006. Svetislav Basara (Uspon i pad Parkinsonove bolesti) • 2007. Dragan Velikić (Ruski prozor) • 2008. Vladimir Pištalo (Tesla, portret među maskama) • 2009. Grozdana Olujić (Glasovi u vetru) • 2010. Gordana Ćirjanić (Ono što oduvek želiš) • 2011. Slobodan Tišma (Bernardijeva soba) • 2012. Aleksandar Gatalica (Veliki rat) • 2013. Goran Gocić (Tai) • 2014. Filip David (Kuća sećanja i zaborava) • 2015. Dragan Velikić (Islednik) • 2016. Ivana Dimić (Arzamas) • 2017. Dejan Atanacković (Luzitanija) • 2018. Vladimir Tabašević (Zabluda Svetog Sebastijana) • 2019. Saša Ilić (Pas i kontrabas) • 2020. Svetislav Basara (Kontraendorfin) • 2021. Milena Marković (Deca) • 2022. Danica Vukićević (Unutrašnje more) • 2023. Stevo Grabovac (Poslije zabave)